Kao nÄ›ka vrsta uvoda u priÄu o prÄ›zimenima može da posluži ovaj kompleksaÅ¡ki intervju iz naftalina:
http://www.rodoslovlje.hr...ja/vjesnik-o-prezimenima
Akademik Petar Šimunović, intervju 1999:
Vjesnik o prezimenima
Sljedeći tekst prenesen objavljen je u Vjesniku, 28. veljaÄe 1999. godine.
Prezimenima, tim pokretnim spomenicima, možemo pratiti zov potomaka za vlastitim korijenima
ÄŒinjenica je da su Hrvati prvi slavenski narod koji je nosio svoja prezimena. Ona se u hrvatskom jeziku mogu pratiti od 12. stoljeća. Srbi (i uopće narodi IstoÄne crkve) ostali su bez prezimena sve do 19. stoljeća, a Turci (muslimani) svoja su prezimena dobili tek za Atatürka 1933. godine
ŽELJKO GARMAZ
Akademik Petar Å imunović, vodeći hrvatski onomastiÄar i istaknuti dijalektolog, svojim gostovanjem u emisiji Hrvatske televizije »Dobar dan«, koju ureÄ‘uje i vodi Goran Milić, ponovno je zaintrigirao hrvatsku javnost svojim enciklopedijskim znanjem podrijetla hrvatskih prezimena. Svojedobno je njegova knjiga »Hrvatska prezimena« dosegla nevjerojatnu popularnost u Hrvatskoj, jer se »drznuo« posebno izdvojiti hrvatske, a posebno srpske termine, premda se posvuda u jeziku moralo razmiÅ¡ljati u »umjetnim« zajedniÄkim kategorijama.
Autor je velikog ÄŒakavskog rjeÄnika srednjodalmatinskih govora (s M. Hrastom) i ÄŒakavskih tekstova (s R. Oleschom), a s V. Putancem je izradio veliku Retrospektivnu onomastiÄku bibliografiju, najopsežniju od onih u drugih slavenskih naroda. Vodio je i s V. Putancem uredio Leksik prezimena Hrvatske. S takvim prezimenskim popisom ne može se podiÄiti nijedan drugi slavenski narod. Napisao je i knjige »Toponimija otoka BraÄa«, »BraÄ«, »KorÄula«, »Hvar«, »Pag«…
Gospodine Šimunoviću, je li Hrvatska doista »bogomdana zemlja«, ako se promatra u kontekstu bogatstva imena?
Hrvatska antroponimija i toponimija - hrvatska osobna i zemljopisna imena zanimljiva su zbog uvjetovanosti politiÄkim prilikama te zemljopisnim razmeÄ‘ima vjerâ, kulturâ i civilizacija, koje ne poznaje nijedan drugi europski jezik. Hrvatski imenski sastav doista nosi svojevrsni specifikum. Za Hrvate je karakteristiÄno da su neka imena primili iz grÄkog jezika kao izvornika i (Äešće) kao posrednika, dok su druga imena primili preko latinskoga. Tako je, primjerice, Ivan doÅ¡ao u hrvatski jezik preko grÄkog a ne preko latinskog, kao i Josip (ne: Jozef i sl.) , Mihovil (ne: Mihael), Dimitar (ne: Demetar i sl.) ili, pak, Isus (ne: Jezus i sl.).
S druge strane, rijeÄ Izrael je prihvaćen preko latinskog jezika (lat. Israel), a ne preko grÄkoga pa ne glasi na hrvatskom Izrail. Tako i Jeruzalem a ne Jeruzalim, Betlehem (lat. Bethlehem), a ne Vitlejem, Barbara a ne Varvara, Gabrijel a ne Gavril, Eufemija a ne Jefimija itd. Hrvati su nakon evangelizacije bili okrenuti prema zapadnoj, katoliÄkoj Europi, iz koje je dolazilo mnogo svetaÄkih imena (od kojih su se tvorila prezimena).
Od latinskih uzeti su Benedikt, Dominik, Donat, Klement, Lovro, Mavro, Valentin, Martin, Urban… iz talijanskog jezika preuzeti su Alfonso, Bernardo, Bruno, Florio, Nola, Oliva, Oršula, Paško, Renata, Rendo, Roman, Ventura…, španjolskog su podrijetla Kolumbo, Fernando, Ines…, francuski su korijeni u imenima Rolanda, Agneze, Franciska, Konstance, Leonore…, germanski su Adalbert, Martha, Herman, Karlo, Leopold, Vilim Žigmund…, a mađarski Ilona, Katalin, Kelemen, Ferenc, Ištvan… Takve utjecaje ni u približnom opsegu ne poznaje, primjerice, srpski imenski fond, jer u nj takva imena gotovo i nisu ulazila. Po tome su ta dva imenska fonda međusobno raspoznatljiva…
Na toj hrvatskoj okrenutosti zapadnoj, katoliÄkoj Europi u kontekstu uzimanja imena vi dokazujete, možda najdjelotvornije, razliÄitost hrvatskog i srpskog imenskog i prezimenskog sustava?
Hrvatski je imenski sustav razliÄit u odnosu na cjelokupni imenski fond pravoslavnog svijeta, a ne samo Srba. Srpska je kršćanska antroponimija kudikamo zastupljenija imenima starohebrejskog i grÄkog imenskog repertoara poput: Aćim, Akcentije, Aleksije, Atanas (Tasa), Filotije, Andronik, Arkadije, Haralampije, Jevrem, Nikifor, Jeftimije (Jefta), Timotej, Todosije (ToÅ¡a), Konstantin (KoÄa)…
Takva imena prestala su bila davno ulaziti u hrvatski imenski fond, nisu se obnavljala i njihov je utjecaj na hrvatska prezimena sasvim neznatan i zanemarljiv. ÄŒesto istiÄem Äinjenicu da su Hrvati prvi slavenski narod koji je nosio svoja prezimena. Ona se u hrvatskom jeziku mogu pratiti od 12. stoljeća, a uglavnom su ih nosili plemići koji su njime htjeli saÄuvati nasljedno, a ta su prezimena nazoÄna u gradskim vijećima i sl. Srbi (i uopće narodi IstoÄne crkve) ostali su bez prezimena sve do 19. stoljeća, ali i Turci, koji su svoja prezimena dobili tek za Ataturka 1933. godine.
Kako je nepostojanjem prezimena identifikacija bila bitno skuÄena, razvili su se u besprezimenskoj formuli od osobnog imena i patronima (oÄinstva) brojni hipokoristici narodnih (i svetaÄkih) imena, i to najÄešće imenskim pokratama tzv. regresivnom tvorbom dvoÄlanih i izvedenih imena: Bane/Brana/Branjo/Baro/Brano (:Branislav), Brata (:Bratislav), Baca (:Branjislav), Beća/Bećo/BeÄa/Bećir (:Berivoj), Bole/BoÅ¡a (:BoÅ¡ko), Buba/Buda/Budo/Bola/Buća (:Budimir)…
Zašto su u Hrvatskoj mnogo rjeđi ti hipokoristici, odnosno imena odmila?
Tvorba hipokoristika u Hrvata nije se tako razbujala. Njihovi se likovi rabe u neslužbenom imenovanju. Oni nose afektivni naboj i vezani su, stoga, za posebna socijalno-stilistiÄka polja uporabe. U Hrvata je uobiÄajeno temeljno, stilistiÄki neutralno službeno ime: Petar, Ivan, Miroslav, Vjekoslav. Moji kolege jezikoslovci, primjerice, ne bi se nikad potpisali onako kako ih neslužbeno, prijateljski zovemo: Lujo Jonke (jer je Ljudevit), Stipa Babić (jer je Stjepan), Dalja Brozović (jer je Dalibor), Božo Finka (jer je Božidar), Vlado Anić (jer je Vladimir).
U Srba, koji nemaju te duboke tradicije zapisom utvrÄ‘enog temeljnog imena, hipokoristiÄni likovi preuzimaju tu službenu ulogu: Arsa (ne Arsenije) Jovanović, JaÅ¡a (ne Jakov) Prodanović, KoÄa (ne Konstantin) Popović, Peko (ne Petar) DapÄević, PeÄ‘a (ne Predrag) Milosavljević, Bata (ne Velimir) Živojinović itd. Hrvati, dakle, u ophoÄ‘enju rabe temeljno ime ili prezime i bilo bi sasvim neprimjereno reći da sam Äitao Miroslava (Krležu), Marina (Držića) ili Dživa (Gundulića).
Je li, Äesto pretjerano, srpsko intimiziranje u razgovorima, kada se tijekom razgovora u oslovljavanju odmah prijeÄ‘e samo na ime osobe s kojom se razgovara, treba promatrati takoÄ‘er u kontekstu kasnog dobivanja prezimena u Srbiji?
Apsolutno. Srbi su se viÅ¡e srodili s imenima nego s prezimenima svojih velikana. Oni piÅ¡u knjige o Vuku (tj. o Karadžiću), recitiraju Brankove (tj. RadiÄevićeve) pjesme, »igraju« Brankovo kolo, izvode Steriju (tj. Popovića), pjevaju o MiloÅ¡u (tj. o Obrenoviću), Äitaju Izidoru (tj. Sekulić), a djeca Äika Jovu (Zmaja) (tj. Jovanovića). Na mnogim ploÄama s imenima ulica navedeno je samo osobno ime bez prezimena: Ulica prote Matije, ÄŒika Jovina ulica.
Mnogo su Äešći naslovi tipa Pop Ćira i pop Å pira, Ikova slava, Hajduk Veljko, nego, recimo, Glembajevi, Illustrissimus Bathorich, Tito DorÄić, Posljednji StipanÄići ili Pavao Å egota. Prezimena su u Srba nastala najednom, i to potkraj 19. stoljeća. Bez naravnog razvitka pojedinih prezimenskih skupina, prihvaćali su uglavnom patronim (oÄinstvo) kao prezime, a tvorio se nastavcima: -ić, -ović/-ević, -inić. U Vojvodini, gdje žive i druge etniÄke populacije, kao i na Kosovu, postotak takvih patronimnih prezimena bitno opada za nekoliko desetaka postotaka.
U nekim izrazito srpskim krajevima, primjerice u zapadnoj Srbiji, njihov je postotak vrlo visok, gotovo apsolutan. Visok postotak patronimnih prezimena nalazimo i u Makedonaca (na -ski, o(v)ski/-e(v)ski, -i(n)ski, osobito u zapadnoj Makedoniji) te u Bugara (na -ov/-ev/ i -in). Hrvati su imali naravni put razvitka svojih prezimena od samog poÄetka ustaljivanja europskih prezimena. Stoga je u njih postotak prezimena na -ić kudikamo manji. Njihova su prva prezimena bila nadimskog i etniÄkog postanja. U nekim krajevima (osobito na sjeverozapadu) prezimena na -ić manje je i od 25 posto. Stoga oni koji su nas identificirali po prezimenima na -ić (»-ići - to su Jugovići«), nisu sasvim u pravu, osim ako ne misle na Jugoslaviju Å¡to je Äini Srbija i Crna Gora.
ZaÅ¡to su u većini sluÄajeva prezimena te osobito patronimi tvoreni po imenu oca?
Patronimnost je zajedniÄka mnogim prezimenima. U hrvatskom i srpskom najtipiÄnije je njezino obilježje sufiks -ić, (-ović/-ević, inić) dodan oÄevu imenu, u makedonskom je to -ski, u bugarskom -ov/ev, -in, u ÄeÅ¡kom -ak, u poljskom -()icz, -()ski, u ruskom -ev, -in i -ovo, -ago (doktor Živago), u ukrajinskom -uk,-iuk, u engleskom -son, -ton, -s (Wilson, Charlton, Jenkins), u maÄ‘arskom -fi (Petoffi, Palfi), u arapskom Ibn (Ibn Saud), u hebrejskom Ben (Ben Hur, Ben Gurion), u gruzijskom -Å¡vili (DžugaÅ¡vili)…
Za nedavnoga gostovanja islandskih rukometaÅ¡ica Äuli smo i Äitali njihove priimke na dotir »kći«. Island je jedina europska zemlja koja ima patronime/metronime umjesto pravih (nasljednih) prezimena. Patronimi oznaÄavaju porodiÄnu descendenciju i pripadnost jedinke porodici. Butros Butros Gali nije niÅ¡ta drugo nego Petar Petrov Galilejac. On je kopt, dakle kršćanin, i saÄuvao je taj patronimni oblik koji pravoslavci Äuvaju u tzv. oÄevom imenu i ono se umeće izmeÄ‘u imena i prezimena, dakle na drugo mjesto u imenskoj formuli: Petar Petrović NjegoÅ¡, Stjepan Mitrov LjubiÅ¡a, Vuk Stefanović Karadžić, Petar Petrović KaraÄ‘orÄ‘ević, Miodrag S. Lazarević itd.
I u tome se Hrvati razlikuju od Srba. Ako se imenu i prezimenu, radi toÄnije identifikacije doda oÄev, ženin, muževljev, mjesni ili koji drugi pridjevak ili priimak, onda se taj dodatak u Hrvata piÅ¡e na trećem mjestu u imenskoj formuli: Nikola Ban Lukin, Rikard Katalinić Jeretov, Janko Polić Kamov, Ivan Matetić Ronjgov, Viktor Car Emin, Marko Marulić Splićanin, Nikola Å ubić Zrinski, Juraj Matijev Dalmatinac, Julius Clovio Croata… Ali, da se vratim na pitanje. Ženska prezimena mnogo su rjeÄ‘e i mnogo kasnije potvrÄ‘ena nego ona nastala od muÅ¡kih osobnih imena.
Žene su tek od Tridentskog koncila (1545.-1563.) dobivale prezime: po oÄevu koljenu djevojaÄko, a udajom po muževljevu. GramatiÄkim sredstvima isticala se posvojnost, a time i socijalna ovisnost žene: Mila Gojsalića, Katarina Zrinska, Dora Krupićeva, Giga Barićeva. Hasanaginica nema ni ime! Tako se i danas tvore ženska prezimena u većini slavenskih jezika: Aleksandra Superanskaja, Natalija Podoljskaja, Jana Pleskalova, M. Chlopicka, M. Malcowna, LibuÅ¡e Olivova, Miroslava Knappova…
Hrvatsko je prezime danas muÅ¡kog roda: akademik Torbarina, general Rukavina, gospoÄ‘a Reberski (ne Reberska)… Prezimena od ženskih osobnih imena uglavnom su sva hipokoristiÄnog postanja. Imena nastala odmila! I u tom se oÄituju socijalni momenti prema ženskom Äeljadetu: umiljatost, izravna privrženost te priliÄno kasno nastajanje takvih prezimena i njihova ne sasvim ravnopravna jeziÄna uporabljivost.
Zašto se prezimena smatraju pokretnim spomenicima?
Prezimena su kao pokretni, selilaÄki spomenici nezaobilazna u prouÄavanju naÅ¡ih migracijskih putova. Vi znate kako su te migracije bile velike i vrlo zamrÅ¡ene, a preko prezimena gotovo jedino možemo pratiti te silne odlaske i zov njihovih potomaka za vlastitim korijenima u postojbini svojih predaka.
NajÄešće hrvatsko prezime je Horvat, dok je kod Srba, primjerice, najÄešće prezime Pavlović…
Podatak da je Pavlović najÄešće prezime u Srbiji ne mogu ovaj Äas teoloÅ¡ki objasniti, a nalazi se u onoj podjeli na Petrove i Pavlove sljedbenike. S druge strane, rijetka je pojava, kao u Hrvata, da etnonim (Horvat/Hrvat) postane kudikamo najbrojnije prezime te je i to svojevrsni hrvatski specifikum.
Prezime Horvat je za nekoliko tisuća nositelja ispred svih drugih prezimena, a 1948. godine nosilo ga je 20.714 žitelja. U nekim podruÄjima MeÄ‘imurja prezime Horvat Äini Äetvrtinu svih prezimena. I Å¡to je osobito važno: rasprostranjeno je iskljuÄivo na kajkavskom podruÄju, odnosno na podruÄju nekadaÅ¡nje Slavonije, premda nije manje važno da je Horvath s njegovim prezimenskim inaÄicama najfrekventnije prezime u Sloveniji i u MaÄ‘arskoj.
Zašto su Hrvati, kada je toponimija u pitanju, bili uvijek u defenzivi u bivšoj državnoj zajednici?
To je izgleda naša sudbina i teško je riješiti taj problem. Teško je reći, primjerice, zašto je Požega, grad koji je potvrđen u 12. stoljeću, morao dobiti pridjevak Slavonska zbog palanke kod Užica koja se zvala Požega. Ili, zašto je Leskovec kod Zagreba morao najprije postati Leskovac, da bi mu se potom pridodao i pridjevak Hrvatski!
Mi smo uvijek olako nasjedali na te pridjeve s nacionalnim predznakom, a s obzirom da je hrvatsko ime tridesetih godina ovoga stoljeća bilo gotovo zabranjeno, kao da smo jedva Äekali da neÄemu ili nekome prilijepimo pridjevak hrvatski, Äesto i ne shvaćajući da se radi o podvalama. IzraÄ‘ivali smo zemljovide i jadranskoj obali - od Rijeke do Karlobaga - nadijenuli ime Hrvatsko primorje, iz doba »ostatka hrvatskih ostataka«.
Vjerojatno nismo ni bili u prvi mah svjesni da smo se idealno uklopili u GaraÅ¡aninove, Cvijićeve, Karadžićeve ili Å eÅ¡eljeve karte koji nam u konaÄnici svojih planova niÅ¡ta drugo nisu ni »davali« nego baÅ¡ to Hrvatsko primorje i Hrvatsko zagorje!!! Pogledajte te karte i vidjet ćete kako je Hrvatska u granicama tih pridjeva, dakle zapadno od crte Virovitica - Karlovac - Karlobag.
Taj »rat zemljovida« i svjesno odnaroÄ‘ivanje hrvatskih zemljopisnih imena, mnogima je bio neprimjetan. Tvrdite da se vodio podmuklo i da su Hrvati Äesto nasjedali.
I sada nasjedaju. Evo primjera Istre… Zaljev na sjeverozapadu Istre zvao se Dragonjin zaljev, po rijeci Dragonji i drugim lokalitetima na utoku Dragonje. Odjednom, prihvaćamo nametnuto ime Piranski zaljev! Pazite, ako znamo da je danas Piran u Sloveniji, onda je po toj logici Piranski zaljev - slovenski zaljev. Prihvatili smo jedno krivotvoreno ime koje u sebi sugerira da taj zaljev nije tvoj, premda sve povijesne potvrde govore drukÄije.
http://www.rodoslovlje.hr...ja/vjesnik-o-prezimenima
