go2s, ja se sasvim slazem sa tobom. To je politicko pitanje. Ime jezika je na ovim prostorima prvobitno politicko pitanje. Lingvisticki nema nikakve, ama nikakve osnove da se hrvatski, srpski, bosnjacki i crnogorski jezik smatraju razlicitim jezicima. Drugo je sto glupi svet ovih prostora nije u stanju da shvati da Hrvati, Bosnjaci ili Srbi nece biti nista manje Hrvati, Bosnjaci ili Srbi ako budu imali jedan te isti jezik. Pa zato imamo ovo smesno ustrajanje na tri ili cak cetri razlicita jezika kao temeljem nacionalne osobenosti. Pri tome ova nasa plemena ne shvacaju da stranci to tako ne vide ni sa lingvistickog ugla posmatranja a isto tako na zapadu postoje sumnje da jezik moze da bude temelj zahteva za priznanjem nekog naroda. Jezicni nacionalizam je per se nacionalizam drugog reda i odbacivan sa svih strana.

Meni licno najvise se svidja da srpsko-hrvatsko-bosnjacko-crnogorski jezik jednostavno tehnicki nazovemo centralno-balkanski slavenski jezik. Sto on u stvari i je.

Zanimljivo:

RFE

Da li ste vi, gospodine Demiroviću, obaviješteni o tome da su nadležni organi Unsko-sanskog kantona odgovorili nadležnim organima Republike Srpske da nije moguće da djeca nastavu slušaju na srpskom jeziku?

DEMIROVIĆ

Ja za to ne znam i tražiću da se izadje u susret toj srpskoj djeci. Jer, ako želimo da obezbijedimo povratak svih na svoje, onda moramo ljudima obezbijediti pravo na maternji jezik i nacionalnu kulturu. Mi na ovom području imamo srednjebalkanski slavenski jezik, da ga tako uslovno nazovem. Krleža je rekao da je u jezicima, koje mi nazivamo srpskim, hrvatskim, bosanskim, pa i crnogorskim, 97 posto istih riječi. I zato nam nečhe biti teško da napravimo zajednička jezgra nastavnih planova, naravno, to opet naglašavam, poštujući identitet svakog naroda koji se izražava kroz književnost, jezik i historiju.

http://www.danas.org/prog...01/10/20011021092459.asp

Hrvatski prijevod srpskog filma "Rane"
ili kako zapakirati isti njeznik u drugi tetrapak
MARS U SPORNI ORGAN!

Hrvatskoj vec devet godina traje cupanje jezika. Do 1990.smo, misljenja su nasi jezikotvorci, uglavnom govorili srpski, a nakon sto je dosla demokracija propisano nam je sto zapravo hrvatski jezik jest. To je onaj jezik kojim nitko, pa ni sam Tudman, ne govori, ali je njegova golema lingvisticka prednost u tomu sto taj jezik nije srpski. A kakav god neki
jezik bio, on postaje hrvatski cim prestaje biti srpski.
"Vezite se, polecemo", kaze lik s filmskog platna, a ispod pise:
Vezite se, polijecemo. Bas tako. Onda se na platnu pojavi latinicni natpis
"Beograd, jesen 1991.", a ispod njega nam latinicni titl objasnjava:
"Beograd, jesen 1991."... U kinu ludilo. Smijeh, suze radosnice i
odusevljeno pljeskanje po koljenima, a jos nije prosla ni prva minuta
filma. Nema zbora, ovo je valjda najlude filmsko ostvarenje u povijesti filma, usporedivo mozda tek s otvaranjima filmova iz americke njeme
komedije. Naravno, ovo su "Rane i titlovi", prvi srpski film u sluzbenoj i
suverenoj hrvatskoj filmskoj distribuciji..., a sve ostalo vec je legenda. Kozmicki happening dijaloga i titlova koji je nama nasa borba i nasa Partija dala.
Stvar je malo komplicirana, ali tu su brojni jezicni savjetnici, nadglednici i policajci u svim nasim dnevnim novinama i na televiziji, sve sami sveucilisni profesori i ugledni lingvisti, koji nas uce kako bismo trebali govoriti da ne bismo bili Srbi i sto bismo trebali uciniti da cijeli svijet u nama prepozna Hrvate, jer ako je tocna sentenca "govori srpski da te ceo svet razume", tada je jednako tocno i da ce cijelom svijetu biti jasno da nismo Srbi cim toliko vremena trosimo u borbi protiv svoga jezika za koji smo, eto, uvjereni da je srpski, pa sad moramo zmisliti novi i pritom se pretvarati da Srbe uopce ne razumijemo. Hrvatska premijera srpskoga filma "Rane" oznacila je i prvi prakticni eksperiment u razgranicenju srpskog od hrvatskog jezika.Donedavno su nasi jezikotvorci sve svoje snage uglavnom iscrpljivali na teorijskoj razini, te na opcenarodnom montiranju proteze koja ce zamijeniti onaj iscupani jezik,
a sada smo, eto, dobili i prvi titlovani (a zasto se ne bi kazalo-titlirani?) srpski film. I kakvom nam se na primjeru "Rana" doima razlika izmedu srpskoga i hrvatskog? Je li ona jednaka razlici izmedu njemackoga i engleskog, kako sasvim ozbiljno tvrdi jedan zagrebacki
sveucilisni profesor? Jesu li nam se zahvaljujuci prijevodu otkrile neke sasvim nove znacenjske nijanse u Dragojevicevu filmu, koje ne bismo mogli prepoznati da smo se pouzdavali tek uvlastito znanje stranog-srpskog-jezika?

Tvorba deminutiva

Jezicna osnovica "Rana" je beogradski sleng, ispunjen poprilicnom kolicinom zivopisnih psovki, a tu lezi i prvo iskusenje prevoditelja. Naime, nasi su jezikotvorci u proteklih devet godina izmislili cak tri hrvatske rijeci za helikopter (uvrtnjak, vrtolet i zrakomlat), ali nisu nas do dana danasnjega izvijestili kako stoje stvari sa spolnim radnjama i organima, koji se, valjda igromslucaja, i u Srba i u Hrvata najcesce rabe za tvorbu psovki. I tako, ostavljen na suhom i od akademika Brozovica i od akademika Babica i od svih drugih jezikotvornih bojovnika, nas se prevoditelj nasao u grdnom cudu kad mu se odmah na pocetku dijalog-liste ukazala recenica: "Necu da bezim ko picka!" Tko zna koliko mu je samo trebalo vremena i konzultiranja s literaturom da dode do ovakvog prevodilackog rjesenja: "Necu bjezati kao pizda!" Zanemarivsi suptilnu semanticku razliku izmedu picke i pizde, tj. izmedu-kako je to
Serbedzija rekao u filmu "Variola vera"- spolnoga organa i karakterne osobine, prevoditelj je ocijenio kako je Hrvatima i njihovom jezicnom osjecaju primjerenije spolni organ zvati po karakternoj osobini, a ne po imenu koje je znano i u Srba. Pritom, kao sto to obicno ne cine ni nasi lingvisti, nije uocio sasvim logicne posljedice svojega jezicnog zahvata, a filmskim
je gledateljima prepustio na volju da cijelu stvar shvate i kao uvredu. I to uvredu bas po srpskoj mjeri. Naime, ako ce Hrvati picku zvati pizdom, tada je njihov odnos prema zenskom spolnom organu upravo onakav kakav je sugeriran u jednoj davnoj beogradskoj predrasudi o Hrvatima kao notornim i nepopravljivim pederima. No, nesto kasnije eto nam deminutiva iste
rijeci, ali tu je prevoditelj bas sasvim doveo u pitanje nase poznavanje
materinskog jezika i tvorbe rijeci u njemu. Naime, ako ste mislili da bi hrvatski bilo reci pizdica, e tu ste se grdno prevarili: kaze se-pickica!
Ej, gdje ste sad, Brozovici i Babici, pa da nam objasnite zasto se mala pizda zove pickica!
Jezicne razlike nisu sadrzane samo u rijecima nego i u frazama, uci nas prevoditelj "Rana", pa frazu "isti kurac drugo pakovanje" prevodi kao "isti kurac drugi tetrapak", a frazu "ko vam jebe kevu" kao "tko vam jebe mater", cime se ponajprije istice suptilna razlika u uljudenosti izmedu dva naroda. Srbi su jos ostali pri pakovanju, a Hrvati su vec otkrili tetrapak i jos
dobro paze da i u psovci uredno i pravilno izgovore svoje "tko". Medutim, ne prode ni polovica filma, a vec se pitamo je li veca jezicna razlika izmedu Zagreba i Beograda ili Beograda i, recimo, Sibenika ili Splita. Srbin nam s platna veli "svi su se lozili na rat", sto je,priznat
cete, fraza koja je razumljiva svima od Vinkovaca do Prevlake, ukljucujuci
i bodule, ali nam prevoditelj to prevede kao "svi su kurili na rat", sto mogu razumjeti, eventualno, zitelji Zagrebacke zupanije, iako ni sami takvu frazu ne koriste. I neprijatelj i zasluznik Ili kaze Srbin: "Je l' biste bambusali ovu moju curicu?" Na sto Hrvat prevodi: "Je li biste svajsali ovu moju curicu?" I bambusati i svajsati nepostojeci su glagoli, kako u beogradskom, tako i u zagrebackom govoru. Radi se o onim rijecima koje izmisljas da bi slusateljstvu bio duhovit, pa mozda jednom i udu u neki sleng, ali prevoditelju se, eto, bas svidjelo da srpski bambus zamijeni hrvatskim svajs-aparatom. Zasto? Pa iz jednostavnog
razloga sto je nesretni covjek morao nesto prevoditi, a nije mu bilo jasno ni zasto ni komu to cini, osim da ugodi jezikotvorcima i s nesretnoga hrvatskog distributera skine izdajnicki zig. Onaj koji uvozi srpske filmove u Hrvatsku, taj je neprijatelj Lijepe nase, ali je onaj koji titluje
srpske filmove istovremeno i njezin visoki zasluznik. A cim si istovremeni neprijatelj i zasluznik, cijeloj drustvenoj zajednici cinis dobro.
Brozovicu i Babicu bit ce drago sto smo konacno poceli prevoditi sa srpskog na hrvatski, pa mozda interveniraju kod Tudmana da prevoditelju i distributeru izruci tuce Danica sa svakakvim likovima i lentama, dok ce svekolikom bioskopskom pucanstvu biti drago da napokon vidi odlican film na jeziku koji svi razumijemo i s temom koja nam je svima bliska.
Ali uzaludan ce vam biti trud da saznate ime prevoditelja, da ga
potom potrazite u telefonskom imeniku i izrucite mu svoje najsrdacnije pozdrave.
Naime, covjek se pod film uopce nije potpisao, sto je jedinstven slucaj u povijesti ovdasnje filmske distribucije, ali i potvrda da se nesretnik strasno srami svojega posla, za razliku od jezikotvoraca koji svoje kolumne ispisuju svakoga tjedna i uopce ih nije sram. Ali naseg anonimnog prevoditelja ipak ne bismo smjeli previse osudivati, i to iz najmanje dva razloga.
Stopama Petra Lukovica
Prvi je taj sto je od svoga posla u jednom trenutku odustao, tako da vec od polovice filma uopce i nije prevodio, nego je mehanicki ispisivao ijekavizirane srpske recenice, a na kraju nam je spasio i nacionalnu cast jer je najednom i picku poceo prevoditi kao picku, a karakternu je osobinu prepustio onima koje ista i krasi.
Drugi razlog zbog kojeg bi nam prevoditelj mogao biti i simpatican jest taj sto je njegov posao, u trenucima dok ga je marljivo obavljao, frapantno slicio onome sto u svojim tekstovima radi Pero Lukovic, pa se mogla javiti i sumnja da je taj znalac srpskohrvatskih razlika sva svoja znanja stavio u sluzbu ovoga pionirskoga posla hrvatskoga jezikoslovlja.U biti, nije se dogodilo nista strasno. Dragojevicev film ovim titlovima nije nista
izgubio, gledateljstvo je dobilo priliku da se u prvih deset minuta filma
smije na racun hrvatske drzavne i jezicne politike, a prica o apokalipsi koju je Beogradu donio Slobodan Milosevic samo je, ispod slike, nadogradena jednim malim i slatkim Tudmanovim prilogom. Gledano iz perspektive narodnih paranoika i zasluznika, moglo bi se reci da je Srdan Dragojevic gadno ocrnio svoju zemlju i uopce nije nastojao da mrak trazi i na drugim
stranama, ali su se Hrvati ipak pobrinuli da njegovo djelo ucine politicki korektnijim.
Zasto bi, naime, samo Srbi bili degenerirani manijaci i zasto i sami ne bismo nasli svoje mjesto u prici, barem u dnu platna, barem u titlu. Na kraju ostaje mjesta i za jedno zgodno pitanje. Ne narusavaju li
"Gruntovcani" hrvatski jezicni identitet u vecoj mjeri od
Dragojevicevih
"Rana"? Nije li Boris Dvornik u "Velom mistu" gledatelju iz Krapine manje
razumljiv od Dragana Bjelogrlica u "Ranama"? Pa, zasto se onda i hrvatski filmovi i serije ne bi titlovali u skladu s vladajucom jezicnom politikom? Ako se vec ne razumijemo, hajde onda da se ne razumijemo totalno. Bila bi to krajnja konzekvenca cupanja hrvatskoga jezika.

Godine 1941. izašla je strožim korienskim pravopisom Poglavnikova knjiga Strahote zabluda, a iste godine uvode koriensko pisanje Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi.
Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavski i korienski, a u 61. 8. kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donieti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna 1941. postavilo je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvu nastave.

Dne 17. lipnja 1942. pod br. U. m. 1410/42. pozvalo je Ministarstvo nastave Hrvatski državni ured za jezik, da u smislu § 2. zakonske odredbe o osnutku toga ureda, a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za jezik, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istoga povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu, koju niže donosimo. U mjesecu rujnu 1942. izdao je Hrvatski državni ured za jezik u redakciji svoga člana A. B. Klaića knjigu »Koriensko pisanje«, prema kojoj je uređeno i ovo naše izdanje.

Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, koji je propisan provedbenom naredbom Ministarstva nastave od 27. lipnja 1942., nije ništa novo, nego je nastavak starog hrvatskog običaja. Poglavnik je svojim činom od 14. kolovoza 1941. nanovo povezao ono, što je bilo silom prekinuto.

Provedbena naredba k zakonskoj odredbi o hrvatskom Jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu

Na temelju članka 10. zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu od 14. kolovoza 1941. br. CCXLIX-1083-Z.p.-1941 propisujem ovu provedbenu naredbu:

§ 1.


Za pisanje dvoglasa ie i je, koji su postali od e (jat), naređuje se sliedeće:
1. Gdje je u ikavskom govoru dugo i, postalo od e (jat), ima se u hrvatskom književnom jeziku pisati ie, na pr. biel, cviet, diete, liek, riedak, svieća, tielo, zviezda, a gdje je u ikavskom govoru kratko i, postalo od e (jat), ima se kao i dosad pisati je, na pr. djeca, mjesto, pjesma, susjed, tjerati.
2. Skup ie jednosložni je dvoglas, te se ne smije razstavljati, na pr. ri-edak, li-ep, sni-eg, sni-ega, nego rie-dak, liep, snieg, snie-ga.
3. Od dugog ie postaje kratko je u ovim slučajevima:
a) u oblicima i izvedenicama: diete — djeteta, djeca, djetinjski; biel — bjelji, bjelina; liep — ljepši, ljepota; Niemac — Njemačka; rieč — rječnik, rječit; vienac — vjenčić, vjenčati; zamieniti — zamjenjivati, zamjenik i t. d.;
b) u dugoj množini (na -ovi) jednosložnih imenica, koje u 1. i 2. padežu jednine imaju jednaki naglasak, na pr. cviet, cvieta (ikavski: cvit, cv;ta) — cvjetovi; snieg, sniega, (ikavski: snig, sniga) — snjegovi; viek, vieka (ikavski: vik, vika) — vjekovi; žlieb, žlieba (ikavski: žlib, žliba) — žljebovi. Onakve imenice, koje u 2. padežu jednine imaju drugačije naglaske nego u 1. padežu, zadržavaju u dugoj množini ie, na pr. liek, lieka, (ikavski, lik, lika) — liekovi; briest, briesta (ikavski: brist, brista) — briestovi.
4. Iza r ne dolazi prema ie kratko je, nego samo e: vrieme — vremena, brieg — bregovi, priek — preči. Ali ipak ostaje je u nekim slučajevima, kao što su: crjepovi, pogrješka, strjelica, vrjednoća.
5. Izpred o i izpred j ikavsko i ostaje i u iekavskom i: cio (ciel), dio (diel), htio (ali htje-
la), Biograd (na moru), sijati, grijati, smijati se, ali sjeo (ne — sio), jeo (ne — io), sreo (ne— srio), vreo (ne — vrio), zreo (ne — zrio).
6. U dugim slogovima ne piše se ie nego je:
a) u 2. padežu množine imenica, koje u 1. padežu jednine imaju kratko je: djelo — djela, vjera — vjera, medvjed — medvjeda, koljeno — koljena;
b) u kosim padežima i u prošlom glagolskom prilogu kad je stoji izpred dva suglasnika, od kojih je prvi l, lj, n, r, v: drvodjelac — drvodjelca, ponedjeljak — ponedjeljku, zasjenak — zasjenkom, primjerak — primjerci, nadjevak — nadjevcima, vidjeti — vidjevši;
c) u umanjenicama, kao što su djelce (od djelo), sjenka (od sjena);
d) u nekim imenicama od milja (hipokoristici): djeva (prema djevica), djedo (prema djed), Stjepo (prema Stjepan);
e) u nekim glagolima: namještati (prema namjestiti), zamjerati (prema zamjeriti).

§ 2.

Od jednosložnog dvoglasa ie valja razlikovati:
1. dvosložni skup ie u tuđim riečima, na pr. hieroglif, Orient, garsoniera (§ 6.);
2. dvosložni skup ije, koji je po postanju različit od ie. Takvo ije dolazi:
a) u 2. padežu jednine i u 1. padežu množine imenica na -ija: biskupije, nacije (§ 6.), davorije, Ilije, pukovnije, zmije;
b) u oblicima zamjenica i komparativa, i u prilozima, na pr. čije, čijega, čijem — čistije, novijega, zdravijem — prije, poslije;
c) u oblicima (sadašnje vrieme, trpnl pridjev) i glagolskim imenicama glagola: biti, gnjiti, kriti, liti, miti, piti, Siti, viti, brijati, sijati, smijati se, vijati, smjeti, umjeti, (do)spjeti, (pro)htjeti se, na pr. bijem, bijes, bije, bijemo, bijete, bijen, bijenje; grijem, griješ, grije, grijemo, grijete; smijem, smiješ, smije, smijemo, smijete;
d) u obliku nije, te u riečima ijedan, nijedan;
e) u tuđim riečima kao Arje, Poncije — studije, studijem, Poncijem, Verdrem — Poncijev, Verdijev — arijevac, arijevski (§ 6.).

§ 3.

Za pisanje korienskim pravopisom naređuje se:
1. a) Izjednačivan je suglasnika po zvučnosti ne označuje se u pismu na pr. vrabci (od vrabac), dohodka (oi dohodak), grozdka (od grozdak), hrbta (od hrbat), gibka (od gibak). riedka (od riedak), mrzka (od mrzak), jednačba, glasba, svatba, otačbina, zadušbina, narucbenica, zubčanik, šibčica, rožčić, ženitba, Zagrebčanin, blažče, hljebčić, obrazčić, pripoviedka, šibka, opazka, robkinja, klubko, Vladko, patrebština, lupežtina, zubčan, drugčiji, klubski, gladčati, grizkati, dubsti, grebsti, muzti, bezcjen, bezznačajan, obezčastiti, izćuškati, izkaz, izpit, izsjeći, iztok, izzviždati, izžliebiti, nadkonobar, nuzprostorija, obći, obkoliti, obsada, obtok, odkriti, podkopati, predpostavka, razkopati, razsijati, razsvjeta, raz-žalostiti, uzhit, uzkrsnuti, petdeset, šestdeset, devetdeset, naleđke, natražke, kadkad.
b) Imenice s dočetkom -tvo (od starijeg -stvo), ako su izvedene od osnove, koja se svršava na c, č, k, g, z, ž, valja pisati s dočetkom čtvo odnosno -žtvo, na pr. samačtvo, pjevačtvo, vojničtvo, družtvo, množtvo, knežtvo, lupežtvo. Isto tako i pridjevi s dočetkom -kl (starije -ski), kojima se osnova svršava na g, z, ž, pišu se a dočetkom -zki odnosno -žki, na pr. englezki, fran-uzki, filoložki, pažki, požežki, pražki, ubožki, parižki, vitežki, mužki, lupežki.
2. Slovo n izpred b i p ostaje, na pr. jeftinba, hinba, nastanba, obranbeni, zelenbać, jedanput, stranputica.
3. Slova d i t redovito ostaju iza s, z, š, ž u skupovima od tri suglasnika, na pr. bolestna (od bolestan), žalostna (od žalostan), bolestnik, častnik, dužnostnik, vjestnik, pestnica, mastnoća, vrstnoća, gostba, izvladtba, listka (od listak), čeljustka, daždka (od daždak), šestnaest, grozdna (od grozdan, drugo je grozan), nuždna (od nuždan), kazalištni, sveučilištni, zemljištni, ustmen, daždnjak.
4. Slova d i t redovito ostaju izpred c, č, s, S, na pr. srdce, dlietce, otca, sudca, dohodci, dobitci, Mletci, patče, sirotče, govedče, sudčev, otcev, srdčan, (na pr. grč), Gradčanin, Mletčanin, gospodstvo, srodstvo, brodski, susjedski, hrvatština, gospodstina.

§ 4.

Pod pravila iz predhodnog paragrafa ne podpadaju rieči:
1. u kojima bi se nasla dva d. Pisat će se dakle: odavna, oderati, odieliti, podanik, odahnuti. Izuzimaju se riečti, gdje je pisanje dd neobhodno potrebno za razumievanje, na pr. preddvorje, poddialekt, poddnevnik;
2. u kojima dolazi priedlog s kao sastavni dio složenice, na pr. zbiti, zdjela, zdravlje, zgrabiti, nezgrapan, ozbiljan, suzbiti, zgoda;
3. u kojima dolazi skup stl, na pr. rasla (prema rastao), raslina, sraslica;
4. rieči, u kojima se veza s korienskim suglasnikom više ili manje zatrla, odnosno kojima se pisanje po zvučnom načelu obćenito potvrduje iz velike davnine, na pr. braco, djeca, dječji, dječak, gdje, iza, kriška, luckast, ljestve, mast, natjecati se, natječaj, nozdrva, očinski, očuh, poočim, požnjak, predšasnik, priča, srčan (junačan), svečan, vazda, vježba, vršnjak, zapučak, zgusnuti se. Sve ovakve rieči imaju se navesti u pravopisnom rječniku.

§ 5.

Propisi ove naredbe ne odnose se na pisanje prezimena i zemljopisnih imena. Ona se pišu i dalje, kako se uobičajilo, na pr. Bijelić, Slijepčević, Bošković, Drašković, Juzbašić, Muradbegović, Ljupča planina, Cvrsnica, Gračani, Vrapče, ali u zemljopisnim imenima ije, postalo od e (jat), valja zamieniti s ie, na pr. Bieljina, Osiek, Priedor, Rieka.

§ 6.

Za pisanje tuđih rieči naređuje se:
1. Ostaje u pismu zvučni suglasnik izpred beztzvučnoga u predmetcima ab-, ob-, sub-, ad-, na pr. absolutan, observatorij, substancija, adhezija.
2. Između i-e ne umeće se j, osim na kraju rieči te izpred nastavaka za oblike i tvorbu, na pr. hieroglif, garsoniera, orient; ali se piše: Arije, Poncije — studije (2. padež jednine i 1. padež množine od studija), studijem (7. padež od studij), Poncijem, Verdijem (7. padež od Poncije, Verdi) — Poncijev, Verdijev; arijevac, arijevski.
3. Između i-a ne umeće se j, osim na kraju rieči i u izvedenicama izpred hrvatskih dočetaka, kao što su -ac, -alac, -anac, -anski, -anstvo. Prema tome piše se bez j: cian, Siam, dialog, Diana, piaster, trializam, alianca, Efialt, gladijator, Iliada, kariatida, miliarda, miriada, salmiak, socialist, trivialan, amoniak, materializam, meridian, provincial i t. d.
Na kraju se piše -ija: a) u 1. padežu jednine i u 2. padežu množine, na pr. hrija, arija, Indija, studija, variacija; b) u 2. padežu jednine i množine imenica s dočetciraa -ije, -ij, -io, -i, na pr. Arija, Poncija (2. padež jednine od Arije, Poncije), kolegija (2. padež jednine i množine od kolegij), studija (2. padež jednine i množine od studij i studio), Verdija (2. padež od Verdi).
Ostaje j u izvedenicama, kao što su: Indijac, gimnazijalac (gimnazijalka), Belgijanac, (Belgijančev), komedijaš (komedijaški), arijanski, arijanstvo.

§ 7.

Izradba pravopisnog priručnika u smislu ove provedbene naredbe povjerava se Hrvatskom državnom uredu za jezik.

§ 8.

Do izdanja novog pravopisnog priručnika vriede i dalje pravila, kako su propisana u VIII. izdanju Boranićeva pravopisa (od godine 1941.), I propisi ministarske naredbe o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941., koliko se ne protive ovoj provedbenoj naredbi.

§ 9.

Ova provedbena naredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama, a poslije 1. siečnja 1943. zabranjuje se upotreba bilo kakvog drugog pravopisa, protivnog slovu i duhu ove provedbene naredbe.
U Zagrebu, dne 27. lipnja 1942.
Ministar nastave: Ratković, v. r.

Preuzeto odavde:

http://p199.ezboard.com/f...wMessage?topicID=6.topic

Inace veoma zanimljive stranice ...